četvrtak, 12. svibnja 2016.

Kratki povijesni pregled talijanskog jezika

Talijanski jezik se nalazi u romanskoj jezičnoj skupini, a koja potječe od latinskog jezika. Pokriva područje Apeninskog poluotoka gdje je bilo žarište njegovog prethodnika kojem je i najsličniji od svojih romanskih rođaka.

Obzirom na nepismenost većine populacije za vrijeme opće upotrebe standardnog latinskog jezika, intenzivno su se stvarale dijalektalne razlike među gradovima i regijama. One su zajednički nazivane sermo vulgaris, tj. pučki jezik. Te su dijalektalne varijante konačno prevladale zbog raspada carstva na više kraljevina i država u 5. stoljeću, i od tada se samostalno razvijaju.

Pod stalnim previranjima i borbama, polako se razvijaju značajke današnjeg talijanskog jezika. Varijante su se toliko počele razlikovati da se govornici više nisu međusobno razumijeli na Apeninskom poluotoku krajem 8. stoljeća, te je stoga latinski nametnut kao pisani standardni jezik. Izumom tiskarskog stroja u 15. stoljeću javlja se tendencija za normizacijom postojećih jezika standardnih u zasebnim političkim cjelinama.

Početkom renesanse, varijanta talijanskog iz Toskane se počela širiti talijanskim govornim područjem zbog intenzivne trgovine Firence s ostalim dijelovima Italije i zbog svoje centralne pozicije. Također, pogodovalo je i to što je ta varijanta najmanje odskakala od klasičnog latinskog jezika koji je bio okosnica tradicije i vjerskoga života, ali i jezik na kojem su stvarali veliki pisci poput Dante-a, Petrarke i dr. Nakon ujedinjenja Kraljevine Italije 1861. godine, toskanska varijanta postaje opće prihvaćena te ostale varijante ostaju na razini regionalnih dijalekata.

Za razliku od latinskog jezika, današnji talijanski jezik nema deklinacije imenica, nema srednji rod, sadrži određene članove i više prijedložnih izraza, ima mnogo anglicizama i dr.

Izvori:
Wikipedia. Romance languages. (https://en.wikipedia.org/wiki/Romance_languages


Nema komentara:

Objavi komentar